Svjetovi u vremenskom stroju

Za života je ostavio dubok trag, desetljećima nakon smrti odgajao je svoje nasljednike i dvojnike, a onda u 21. stoljeću postaje i meme, koji iskače između dražesnih mačaka i lažnih Andrićevih citata s Facebooka, kao podsjetnik da je H. G. Wells, „otac moderne znanstvene fantastike“, bio ne samo vizionar, nego doslovno moderni prorok, u rangu Simpsonovih: u svojim djelima napisanima između 1898. i 1933. Wells je najavio put u svemir, mobitele, lasere, cijepanje atoma, biokemijsko ratovanje, genetski inženjering, pokretne stepenice, vrata na automatsko otvaranje… i još štošta! Dok je pisao fikciju, kao i kada je slagao politički obojene futurističke predikcije, Wells je bio istaknuti član Fabijanskog društva, britanske socijalističke organizacije koja je okupljala nacionalnu elitu posvećenu polaganoj i „nježnoj“ globalnoj socijalističkoj revoluciji. U modernom internetskom conspiracy narativu, Wells je tako našao svoje mjesto na tronu – ili barem na jednom od mnogih tronova – ne samo kao neumorni zagovornik socijalističke globalne megadržave, nego i kao netko tko, kako kaže teorija zavjere, nije „predviđao“ pišući fikciju, nego je aktivno sudjelovao u oblikovanju procesa političke transformacije, dajući ideje onima koji ih mogu provesti, ali i istovremeno normalizirajući promjenu, tj. navikavajući ljude na ideje za koje se odavno odlučilo da ih se mora provesti u djelo.

Od teorija zavjere do vizionarstva

Sve teorije zavjere završavaju u distopiji, svojoj konačnoj točki, ledenom zidu u koji se zabijaju ideje na ravnoj Zemlji. Ali ako je H. G. Wells „znao sve“ onda kada je trebalo znati, tko je onda brifirao našeg Milana Šufflayja? Ovaj povjesničar, albanolog i književnik također je bio političar – jesu li i njemu, hrvatskom domoljubu kojem su pripadnici Mlade Jugoslavije na kućnom pragu smrskali lubanju čekićem, također Illuminati u ruke gurali tajne spise? 

Njegova je vizija budućnosti, objavljena 1924. kao novinski serijal Na Pacifiku god. 2255, jednako zastrašujuće „zanimljiva“ skica sutrašnjice: Šufflay je, uza sve promašaje, u neku ruku točno predvidio porast prosječne temperature na planetu, slobodnu ljubav, uspon feminizma, pa čak i poraz Japana i pobjedu „udruženih Engleza i Amerikanaca“ u velikom ratu, dva desetljeća prije negoli se on dogodio. Na Pacifiku god. 2255. izlazio je u nastavcima, njih 75, u podlistku zagrebačkog dnevnika Obzor, od 23. travnja do 1. kolovoza 1924. Roman nije remek-djelo hrvatske književnosti, ali jest pionirsko djelo naše znanstvene fantastike i distopijske literature. I Šufflay je pisao o svjetskoj vladi i kraju religije, i pri tome nije krio da je bio pod ogromnim utjecajem Wellsa, kao i kabale, okultizma, Freuda i Schopenhauera. 

Distopija je tamna strana utopijske medalje, mračna sjena reda, zli doppelgänger „savršenog svijeta“. Utopija je grčka riječ za „nigdje“, „nemjesto“, iako su lingvističke akrobacije i pogreške oko engleskog homonima „eutopia“, izvedenom iz grčke riječi za „dobro“, utopiju pretvorile u istoznačnicu za „dobro mjesto“, savršeni sociopolitički sustav, neku vrstu raja na zemlji u kojem caruju eskapizam i „drugarstvo“. Distopija je „loše mjesto“, strah kontra objektu žudnje, ali ponekad, kao što su odavno primijetili Zamjatin i Huxley, i prirodni produžetak, ekstenzija utopije kod koje ono što je za jedne stanje blaženstva, za druge prečesto podrazumijeva „čizmu koja gazi po ljudskom licu… zauvijek“.

Izraz utopija prvi je u masovnu uporabu uveo Thomas More u knjizi O najboljem uređenju države i o novom otoku Utopiji iz 1516, pišući o društvu bez novca i privatnog vlasništva, uz eutanaziju bolesnih i svih koji žive „nenormalan život“. Tommaso Campanella u Gradu sunca, Platonom inspiriranom dijalogu iz 1602, oslikava teokratsku „utopiju“ u kojoj nema privatnog vlasništva, obitelji i razlike među spolovima. Žene služe vojsku i bivaju kamenovane ako se u javnosti pojave našminkane. Campanella je sanjao o društvu u kojem građanska dužnost obveznog rada eliminira postojanje robovlasništva, a isti ti građani genetski su kontrolirani strogom eugenikom, od malih nogu odgajani kroz golo hrvanje. Francis Bacon, otac moderne znanosti, 1627. u Novoj Atlantidi, jednom od prvih ZF romana u povijesti, mašta o Bensalemu, utopijskoj zajednici u kojoj ljudi žive s robotima, posjeduju telefone, vozila koja voze brže od metka i imaju zavidno znanje o genetskom inženjeringu.

Sve ove spomenute ideje, postavljene i razvijene u davnoj prošlosti, ugradile su se u temelje posljednjih stotinu godina distopijske misli prisutne u svim oružjima popularne kulture, od papira do kina i ekrana.

Pisac, socijalist i komunistički disident Jevgenij Zamjatin 1921. godine objavljuje distopijski literarni klasik Mi. Što ostaje od svijeta nakon 200 godina dugog rata? Samo 0.2 posto populacije koja se organizira brojevima, umjesto imenima, u totalitarnoj postapokaliptičnoj oazi. Tako se i glavni lik zove D-503, matematičar koji živi u staklenom stanu pod stalnim nadzorom špijuna, tajne policije i velikog vođe, ali ne može si pomoći a da ne posumnja u mantru da je sloboda „primitivno, neorganizirano stanje“ ljudskog društva. Kratka priča Nova utopija, koju je engleski pisac Jerome K. Jerome objavio 1881, dakle 40 godina ranije, očito se jako svidjela Zamjatinu, jer se i ona bavi totalitarnim egalitarizmom 29. stoljeća, gradom u kojem žene i muškarci imaju iste kratke frizure i sive uniforme, a umjesto imena i prezimena, identificiraju se brojevima. Jerome je svoju priču započeo večerom u Nacionalnom socijalističkom klubu, gdje elita planira nacionalizaciju kapitala, „savršenu jednakost“ ljudi i državnu kontrolu i planiranje koje ide tako daleko da građanima propisuje kada se smiju tuširati. Model utopijsko-distopijskog grada u konačnici se preslikao na čitav planet, koji je, kako piše Jerome, postao „jedna nacija – jedan jezik, jedan zakon, jedan svijet“.

Zamjatin je osim od Jeromea posuđivao i od H. G. Wellsa, ali i izravno inspirirao Orwella i Huxleyja. I tako smo dobili tri mušketira – kojih je, baš kao i pravih mušketira, zapravo četiri: Wells, Zamjatin, Huxley i Orwell. Sve što trebate znati o modernim distopijama pronaći ćete na ukoričenim papirima s njihovim potpisom.

Totalitarizam i 20. stoljeće

George Orwell bio je razočarani socijalist koji je strahovao od budućnosti u kojoj teror kontrolira mase i tako je napisao 1984. Aldous Huxley, pripadnik moćne i ugledne obitelji znanstvenika i umjetnika, s Vrlim novim svijetom vidio je budućnost u kojoj je totalitarna vlada otkrila kontrolu kroz kemijski induciranu sreću svojih građana.

Ali Wells je bio istinski pionir. Svoje je svjetove gradio na temeljima Platonove i Moreove utopije, koje je čitao još kao tinejdžer. Godine 1895. objavljuje prvi roman Vremenski stroj i započinje tematizirati svoju čestu opsesiju: raskol ljudske vrste na dvije rase, vladarsku i podaničku. U Vremenskom stroju bili su to Eloi i Morloci, a u romanu Prvi čovjek na Mjesecu (1901) opisuje lunarnu autokraciju kojom vlada klasa genijalaca, intelektualna elita koja, između ostalog, kirurški poboljšava radnike da učinkovitije rade za njih. Kad se spavač probudi, roman iz 1899, vodi nas u distopijske megalopolise u čijim zgradama živi elita, a radnička klasa preživljava u podzemlju.

Moderne filmske distopije

Wells je bio maltuzijanac, socijalist, socijalni darvinist i gorljivi elitist, što se ogledalo u njegovim djelima, baš kao što su se njegova djela ogledala u njegovom političkom agitiranju. Distopije su generalno uvijek politički proglasi, ali ih za razliku od Wellsa mnogi pišu kao upozorenja. Takav je i igrani film Metropolis (1927) Fritza Langa, legendarna nijema distopija prepuna Wellsovih koncepata, s pričom o budućnosti u kojoj postoje dvije klase, bogataši nad zemljom i sirotinja koja rinta pod zemljom.

Utjecaj distopijske literature na Langovu scenaristicu Theu von Harbou je ogroman, baš kao što je utjecaj Metropolisa na budućnost filmske distopije nemjerljiv i rasteže se sve do 2013. i kinohita Elysium, čiji je redatelj Neill Blomkamp lansirao bogataše u orbitu, a narod ostavio na površini Zemlje, gdje im i nije puno bolje nego Langovim podrumašima.

Austrijsko-njemačko-američki redatelj Fritz Lang potpisao je i prvi (grubo rečeno) distopijski film, pet godina prije Metropolisa. Doktor Mabuse kockar (1922) priča je o potpunom raspadu njemačkog društva u danima nakon katastrofe Prvog svjetskog rata, a upravo je taj prikaz društva pretjeran, koliko i utemeljen na stvarnim krizama – dakle, esencijalno distopijski. Doktor Mabuse kockar traje četiri i pol sata (u kina je izvorno pušten u dva dijela, s mjesec dana razmaka) i prvi je u nizu filmova o liku iz naslova, maskiranom manipulatoru i neizlječivom kockaru, simbolu crne sjene bačene na Weimarsku Republiku.

Moderna filmska distopija popunjava sve prostore straha, ovisno o erama u kojima nastaje. U strahu od komunističke napasti Hladnog rata, prvo su Britanci 1954, u režiji Rudolpha Cartiera, a onda i SAD 1956. godine u režiji Michaela Andersona adaptirali Orwellovu 1984; isti je Anderson 1976. snimio i Loganov bijeg, klasik distopijskog filma sedamdesetih s Michaelom Yorkom. Stanley Kramer je 1959. režirao Na plaži, priču o postapokaliptičnoj civilizaciji podignutoj nakon nuklearnog Trećeg svjetskog rata koji se vodio 1964, i sve to s impresivnom glumačkom postavom koju čine Gregory Peck, Ava Gardner, Fred Astaire i Anthony Perkins. Prodavač lutaka (1955, r. Jack Witikka) finski je doprinos ranoj filmskoj distopiji, s prodavačem lutaka kojega totalitarna država optuži da je anarhistički bombaš.

Tijekom 1960-ih društvene promjene prati i novi tip distopijskog filma, predvođen Novim valom, Godardovim neonoir ZF-om Alphaville (1965) i Truffautovom adaptacijom Fahrenheit 451 (1966); Orson Welles se 1962. uhvatio Kafkinog Procesa, a 1968. je uz Planet majmuna snimljena i Godina olimpijade seksa, BBC-jeva TV predstava koja je najavila 21. stoljeće, poplavu reality televizije i pornografije. Scenarist Nigel Kneale za BBC je također adaptirao djela Orwella i H. G. Wellsa.

Košmari suvremenog svijeta

Tijekom 1970-ih „dogodili“ su se Kubrickova Paklena naranča (1971) i Stalker (1979) Tarkovskog. Lucas je debitirao s distopijom THX 1138 (1971), Stallone i Carradine naganjali su se u Smrtonosnoj utrci 2000 (1975), a stvoreni su i Kazneni park (1971), Zeleno sunce (1973) i Rollerball (1975): lažni dokumentarac o logorima za odstrel kontrakulturne mladeži, priča o 2022. godini kada ljudi jedu ljude te sportska distopija s radnjom smještenom u 2018.

Kroz 1980-e, distopijski je film jurio ruku pod rukom s nastavkom kulturološkog trenda futurizma iz druge polovine sedamdesetih, prvom masovnijom pojavom kućnih računala i videoigara, uz potpunu poplavu znanstvenofantastičnih sadržaja. Dobili smo filmove kao što su Bijeg iz New Yorka (1981), Blade Runner (1982), Brazil (1985), Robocop (1987) i Trkač (1987), koji nastavljaju upozoravati slikom budućnosti koju kontroliraju roboti, pohlepa i opojni virus društva spektakla. Danas se, u eri društvenih mreža i umjetne inteligencije, često vole citirati Matrix (1999) i Idioti iz budućnosti (2006), kao da je riječ o dokumentarcima, a ne o igranim filmovima. Stripovi su širili horizonte, klasici kao što su O za osvetu, Ruševine i Transmetropolitan bave se svaki sa svojom vizijom mračnog futura, a možda najvažnija i najbolja distopijska fikcija u 21. stoljeću pojavila se 2011. kao TV serija Black Mirror. Instant-klasik britanske televizije Channel 4 bio je projekt koji je satiričnu superzvijezdu, voditelja, komičara i pisca Charlieja Brookera pretvorio u vizionara jedne nove, digitalne generacije, a Black Mirror u njegovo osobno razračunavanje s košmarima suvremenog svijeta.

Black Mirror podsjeća nas da već živimo dobar dio onoga na što su nas drugi upozoravali, a iako će jedni današnje stvarne distopije nalaziti u šoping-centrima, drugi u pametnim gradovima i okovima pametnih telefona, a mnogi u jednostavnom pogledu kroz prozor, činjenica jest da su jedino mjesto na kojima ćemo ih uvijek pronaći i živjeti sa sigurne distance zapravo knjige, filmovi, serije i stripovi, djela popularne kulture.